Uvod

“Ako šutiš – šuti iz ljubavi;
ako govoriš – govori iz ljubavi;
ako opominješ – opominji iz ljubavi;
ako opraštaš – opraštaj iz ljubavi.
Unutrašnji korijen neka bude ljubav. Iz ovog korijena može  izrasti samo dobro.”

(Sv. Augustin)

Cjelovit ČASOSLOV ima sedam molitvenih časova:

1. Jutarnja molitva (ujutro)
2. Služba čitanja (nekad se zvala Molitva bdjenja jer se moli noću ili ranom zorom)
3. Dnevna molitva Trećeg časa (oko devet sati)
4. Dnevna molitva Šestog časa (o podne)
5. Dnevna molitva Devetog časa (oko tri sata poslije podne)
6. Večernja (u sumrak)
7. Povečerje (prije spavanja)

Nastanak Časoslova

Božanski časoslov ili Brevijar je, zapravo, službeno pojedinačno ili zajedničko moljenje određenih molitava Crkve, a sadrži biblijsku knjigu Staroga zavjeta (Psalme), razne molitve i himne. Vjerujem da znamo što je to psalam i molitva, a što je to himan, što antifona? Himan je poezija u datom metru i obliku kitica s tekstom o nekoj svetoj temi ili napisan tekst kao molitva, te sa strofom i glazbenom pratnjom. Uglavnom potječu iz vremena prve Crkve, a pisali su ih većinu: Efrem Sirijac, Ambrozije iz Milana, Prudencije i Venancije Fortunat u prvim kršćanskim vremenima, te kasnije u srednjem vijeku (uglavnom latinske himne). Najistaknutiji pisci himana bili su: Maurus i Toma Akvinski. I poznati reformator Martin Luther je također pisao nove himne, prevodio tekstove i vješto prilagođavao melodije već postojećih latinskih himana, unoseći glazbena obilježja svoga vremena. Svi himni su duboko nadahnuti Svetim pismom. Himni su igrali važnu ulogu u procesijama i raznim vjerničkim pobožnostima. Oko 1000. god. počeli su se i uglazbljivati. Riječ „antifona“ potječe iz grčkog jezika, a znači doslovno „glas koji ogovara“. To je obično stih iz Svetog pisma koji se uzima kao pretpjev između psalama.

Etimologija riječi 

Sama riječ “časoslov” kaže da je to molitva pojedinog časa, odnosno liturgija/bogoslužje časa. Riječ liturgija je službeni naziv za službeno i javno bogoslužje neke vjerske zajednice. A riječ “brevijar” dolazi od lat. riječi brevis što znači kratak. To je naziv za crkvene knjige s tekstovima poput odlomaka Staroga i Novoga zavjeta, legende, molitve, pjesme, koji se svakoga dana u godini čitaju u crkvama i kapelama, privatno ili u različitim crkvenim zajednicama, osobito redovničkim.

Povijesni pregled časoslova

Kod nas je poznat tzv. Brevijar zagrebačke stolne crkve. Potječe iz 1290. godine, te Glagoljski brevijar nastao je u doba Ćirila i Metoda. Ti brevijari predstavljaju dijelove Ćirilovih prijevoda Biblije. Većina hrvatskih brevijara potječe iz XIII. stoljeća i pisani su redakcijom staroslavenskoga jezika.

Dakle, nakon ovoga možemo reći da je: “Časoslov ili Brevijar onaj poseban oblik molitve što ga je stvorila i ozakonila Crkva, da njime zajednica Bogu iskazuje dužno štovanje posvećujući pojedine sate dana, na korist svih ljudi.”

Najvažnija oznaka časoslova je njegova podjela na sate dana. Tu je podjelu kršćanstvo naslijedilo od židovstva. Židovska je molitva časova bila vezana uz žrtveni kult u hramu. Tu su se prinosile jutarnje i večernje žrtve te se molila jutarnja molitva, molitva u sat popodnevne žrtve i večernja molitva. A i osobna molitva Židova bila je razdijeljena na različite sate dana. Redovita je bila molitva Šemŕ Israel (Šema, Izrael – Čuj, Izraele!). Prema jednoj tradiciji molila se tri puta dnevno: večerom, jutrom i o podne; a prema drugoj dva puta: kod lijeganja i ustajanja.
I sâm je Isus, kao pripadnik židovskog naroda, prihvatio njihov sustav dnevne molitve. Iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a u prispodobi o farizeju i cariniku govorio je o popodnevnoj molitvi. No, Isus je znao moliti i cijele noći i usred dnevnog posla. Tako je njegova molitva prelazila okvire židovske molitve. No ona je prelazila te okvire i sadržajno. Isus je Boga nazivao Ocem te je i svoje učenike (na njihov zahtjev) naučio moliti najljepšu molitvu – Očenaš.

Prva je Crkva u molitvi slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate kao i on. Didahé (važan ranocrkveni spis Dvanaestorice apostola, od više nepoznatih autora koncem 1. i početkom 2. st.) spominje da se Očenaš molio tri puta dnevno. I Crkva je, slijedeći Krista, prelazila okvire židovske molitve, kako vremenski, tako i sadržajno. O tome nam svjedoče Djela apostolska. Crkva u 3. i 4. st. poznavala je 7 časova privatne molitve: ujutro i uvečer, o trećoj, šestoj i devetoj uri, o ponoći i prije pjeva pijetlova; o tome govori Hipolit u svojoj Traditio apostolica (Apostolska predaja).

U vrijeme progona liturgijska slavlja kršćanske zajednice pod vodstvom pastira nisu bila redovita, iako se tome težilo. Sastojala su se od pjesama, himana i psalama, od čitanja Starog i Novog zavjeta, od pisama drugih kršćanskih zajednica i Acta martyrum (Djela mučenika), od homilije predstojnika, prošnji s Gospodnjom molitvom i završne molitve.

Poslije Konstantinova mira (313.) ti su sastanci postali redoviti. Sâm se pak časoslov razvio u dva oblika: kao crkveni ili katedralni i kao monaški. Crkveni ili katedralni časoslov molio se u župnim i katedralnim zajednicama, a sastojao se od izabranog himna odnosno psalma, izabranog čitanja Svetog pisma, molbenice, molitve Gospodnje i završne molitve. Bitna mu je oznaka bila prilagođenost sudjelovanju vjernika. Monaški se časoslov molio u monaškim zajednicama i temeljio se na psalmima. Razvio se iz molitve pustinjaka koji su svaki dan molili cijeli Psaltir. Broj psalama koji se dnevno molio postepeno se smanjivao. Monasi su psalme i čitanja Svetog pisma uzimali po redu (lectio continua) za razliku od crkvenog časoslova gdje su bili izabrani prikladni psalmi i čitanja. Iako je oblik časoslova bio različit kod različitih monaških zajednica, većina ih je, uz jutarnju i večernju molitvu, imala noćnu molitvu, primu, terciju, sekstu i nonu te povečerje. Taj je časoslov bio svečan.

U vrijeme sv. Jeronima u rimskim su crkvama bile dvije redovite molitve: jutarnja i večernja, no postojale su također i molitve o trećem, šestom i devetom času te noćna molitva. To doba karakteriziraju i vigilije (molitva bdjenja) uoči godišnjice smrti nekog mučenika, ali i nedjeljne i svagdanje vigilije. Sv. Benedikt je rimskom časoslovu koji je zatekao dao konačan oblik. Učinio je to u svojoj Regula monasteriorum (Samostansko pravilo) oko 530. godine. Taj je časoslov obuhvaćao noćno bdjenje, jutarnju, tri dnevna časa, večernju i povečerje. Psaltir se protezao na cijelu sedmicu. U tom su časoslovu bili ujedinjeni elementi crkvenog i monaškog časoslova. Posebno lijepim činilo ga je pjevanje (Glasovita uzrečica: “Tko pjeva, dva puta moli”).

U 11. st., u vrijeme Grgura VII., Rimski je časoslov postao jedinstven za cijeli Zapad. No pod utjecajem crkvene reforme u 11. i 12. st. koja je naglasila primat pape, zanimanje je pobudio i Časoslov rimske kurije. Novonastali franjevački red prilagodio ga je svojim potrebama saževši sve u jednu knjižicu koja je dobila naziv Breviarium. Bio je pogodan za zasebno recitiranje te se brzo proširio Europom.

Tijekom daljnje povijesti slijedile su nove reforme. U vrijeme humanizma nastojalo se ispraviti latinski jezik u časoslovu. Nakon Tridentskog sabora izišao je Breviarium sv. Pija V. 1568. godine. I neki postridentski pape zahvaćali su manjim dijelom u časoslov.

20. st. donijelo je još dvije reforme: sv. Pija X. te Pija XII. i Ivana XXIII. Pio X. je skratio i pojednostavio časoslov te je dao veću važnost temporalu. Na zahtjev Pija XII. napravljen je nov prijevod psalama te je nastavljena reforma časoslova sv. Pija X. Ivan XXIII. je modificirao kalendar i neke detalje u časoslovu.

Liturgija časoslova

Sâm je časoslov sastavljen od psalama, dijelova koji pomažu boljem moljenju psalama, hvalospjeva, čitanja, otpjeva, redaka, himana, molitava zagovora i završnih molitava. U liturgiji časova svoje mjesto ima i sveta šutnja kao i neki izvanjski znakovi molitve i sabranosti.
Psalmi su bitan dio časoslova. To su “pjesme, određene prije svega za pjevanje uz glazbala te su svojim sadržajem više usmjereni srcu i osjećajima čovjeka nego njegovu razumu”. U njima su izražena različita čovjekova raspoloženja: od boli i bijede do nade, pouzdanja i vjere u Boga i njegovo otkupiteljsko djelovanje. Psalmi se međusobno razlikuju po literarnoj vrsti. Tako postoje: himni ili psalmi hvale, psalmi Jahve – Kralja, hodočasnički psalmi, kraljevski psalmi, psalmi pojedinačne molitve, psalmi pouzdanja, psalmi nacionalne molitve, psalmi zahvale, mudrosni psalmi i povijesni psalmi. Najveći dio starozavjetne knjige Psalama pripisuje se kralju Davidu.

Dijelovi koji pomažu boljem moljenju psalama su naslovi psalama, “podnaslovi”, pretpjevi ili antifone te psalamske molitve. Naslov psalma uglavnom označava njegovu literarnu vrstu. “Podnaslov” je neka izreka iz Novog zavjeta ili crkvenih otaca koja upućuje na kristološki smisao psalma. Pretpjev ili antifona čini recitiranje psalama raznovrsnijim i ugodnijim. Antifonom se ističe najznačajniji redak psalma ili pak blagdansko značenje psalma. Psalamske molitve sažimaju sadržaj psalma, a mole se nakon pročitanog odnosno otpjevanog psalma i razmišljanja o njemu u šutnji (sveta ili liturgijska šutnja).

Hvalospjevi su “pjesničke molitve u Svetom pismu kao i psalmi ali izvan Psaltira”- 26 ih je iz Starog zavjeta, a 12 iz Novog. Oni su dodani psalmima u časoslovu kad je Psaltir protegnut na četiri tjedna.

Čitanja u časoslovu su biblijska te otačko-teološka i hagiografska (životopisi svetaca). Biblijskim čitanjima ostvaruje se Kristova prisutnost te prisutnost Crkve i crkvenog učiteljstva. U Službi čitanja biblijska su čitanja duga, a u ostalim su časovima kratka. Otačko-teološka čitanja predstavljaju tradiciju. To su komentari i razmatranja biblijskih čitanja kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena (Božić, Uskrs, korizma, Vrijeme kroz godinu itd. ) ili pojedinog blagdana. U izboru tekstova otaca prednost je dana doktrinalnima tj. onima “koji razvijaju istine vjere i velike teme kršćanskoga života te mogu služiti kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju”.

Hagiografska čitanja su tekstovi otaca ili crkvenih pisaca koji donose izvještaj o životu određenog sveca ili su to izvadci iz nekog spisa samog sveca.

Otpjevi se nalaze u časoslovu nakon čitanja te pomažu njihovu učinkovitijem djelovanju. Otpjevi poslije biblijskih čitanja pobuđuju duhovni odjek u duši, osvjetljuju čitanje, povezuju Stari i Novi zavjet, čitanja pretvaraju u molitvu te svojom poetikom uljepšavaju slavljenje. Otpjevi poslije otačkih i hagiografskih čitanja više potiču slobodno razmatranje (meditaciju).

Redci u časoslovu se dijele na uvodne, prijelazne i responzorijalne. Uvodnim redcima započinju pojedini časovi, prijelazni spajaju psalme i čitanja, a responzorijalni su odgovor na čitanja.

Himni su vrlo stari element časoslova. Oni su lirsko-estetski i pjesnički te pučki element časoslova, a “izražavaju hvalu Bogu i Kristu u skladu s pojedinim časovima (razvoj danjeg svjetla), danima (opis stvaranja), liturgijskim vremenima i blagdanima”.

Molitve zagovora su Molbenice i Prošnje. Molbenica se nalazi u sklopu Jutarnje te se odnosi na posvećenje dana. Prošnje se nalaze u Večernjoj i uključuju velike Pavlove nakane. Na kraju molitava zagovora moli se Gospodnja molitva ili Očenaš.

Završne molitve pojedinih časova su dvostruke. Dok zborne molitve mise kao završne molitve pojedinih časova “uspostavljaju vezu svagdanjeg ciklusa liturgije s njezinim godišnjim ciklusom u svetim vremenima i blagdanima”, molitve određene samo za časoslov “naglašuju značaj pojedinih časova molitve”. Završeci molitava mogu biti dugi (kod Službe čitanja, Jutarnje i Večernje) i kratki (kod ostalih časova, npr. Srednji čas).

U molitvi časova svoje mjesto ima i sveta šutnja i to poslije psalma i njegova pretpjeva ili poslije čitanja. “Ona omogućuje odzvanjanje glasa Duha Svetoga u srcima, povezivanje osobne molitve s riječju Božjom i s javnim glasom Crkve.”

Uz znak riječi postoje i drugi izvanjski znakovi časoslova: znak svjetla, znak zajednice, molitveni stavovi tijela te znak kađenja tamjanom.

Liturgija časova je vezana uz razvoj dnevnog svjetla, kako vremenski, tako i simbolično. Zajednica molitelja označuje i ostvaruje Kristovu prisutnost. Stajanje, sjedenje i klečanje kao molitveni stavovi tijela također su vidljivi znakovi zajedničke molitve. Kađenje tamjanom vrši se uz pjevanje evanđeoskog hvalospjeva u Jutarnjoj i Večernjoj i znak je molitava svetih (usp. Otk 8, 3-5).

Obveza časoslova

Obveza sudjelovanja u molitvi časoslova postojala je od samih početaka. No, subjekti na koje se odnosila i njezin smisao mijenjali su se tijekom povijesti.

Od 1. do 5. stoljeća

U rano doba kršćanstva molitveni neeuharistijski sastanci nisu bili redoviti. Održavali su se prema mogućnostima. No sudjelovanje na njima smatrano je teškom obvezom te se na njihovo propuštanje gledalo kao na prvi korak apostazije (otpadništva). U Crkvi u Jeruzalemu na prijelazu 4. u 5. st. bili su redoviti nedjeljni i svakodnevni sastanci koji su okupljali monahe, ali i narod i kler. Laičko monaštvo u Egiptu imalo je svoju posebnu službu molitve. U pravilu sv. Bazilija stoji da monasi koji ne mogu doći na zajedničku molitvu, moraju moliti sami (privatno).

Od 6. do 10. stoljeća

Sv. Benedikt, za kojeg je časoslov “Opus Dei” (Božje djelo), smatra ga najvažnijom dužnošću redovnika te “određuje kazne za kašnjenje na molitvu i propis da tko ne može sudjelovati u zajedničkoj molitvi, mora moliti tamo gdje se nađe”. Zbog decentralizacije klera mijenja se i obveza moljenja časoslova. Klerici moraju slaviti samo one časove koji se mole u crkvi uz koju su vezani. Karolinška obnova je vratila obvezu slavljenja svih časova.

Od 11. do 16. stoljeća

U “officium canonicum” moraju sudjelovati svi klerici dodijeljeni nekoj crkvi. Monaški pak oficij u 11. st. dopušta pojedinačno slavljenje časoslova. U to se vrijeme počela naglašavati vrijednost časoslova u sebi. Uz zajedničko slavljenje sve se više prakticiralo i ozakonjivalo i privatno. Tome je uvelike pridonijelo i širenje franjevačkog reda te razvoj sveučilišta na kojima su klerici studirali. U 13. st. javilo se mišljenje da klerik i redovnik koji propuštaju časoslov čine težak grijeh.

U Pravilu Reda Manje Braće, u 3. poglavlju: O Božanskom časoslovu i postu; I kako se braća trebaju vladati u svijetu, stoji: „Klerici neka mole božanski časoslov prema uredbi svete Rimske Crkve, izuzev psaltira, i zato mogu imati brevijare. Neklerici (tj. časna braća jer nisu svi znali čitati) neka mole: 24 Očenaša, namjesto Jutarnje; mjesto Hvala 5; namjesto svakog pojedinog časa: 1. 3. 6. 9. po 7; mjesto Večernje 12 (krunica sv. Franje); mjesto Povečerja 7. A neka mole i za pokojne…“

Kad nismo u mogućnosti izmoliti Časoslov (kad smo na putu, bolesni i sl.), onda barem možemo izmoliti predviđeni broj Očenaša.

Posttridentsko vrijeme

Pio V. je inzistirao na obvezi moljenja časoslova, no nije odredio i način te obveze. Novi pak redovi, prvenstveno isusovci, nisu smatrali zajedničko slavljenje časoslova bitnim dijelom redovničkog života. Na pojedinačno moljenje časoslova utjecalo je i raspršivanje biskupijskog klera po župama i školama.

Opća uredba Rimskog časoslova iz 1970. godine

Ova Uredba preporučuje zajedničko slavljenje koje se ostvaruje slavljem mjesne Crkve s biskupom na čelu, ali i slavljem župa i drugih grupa vjernika. Briga za slavlje pripada klericima i nositeljima poslanja u Crkvi. Prednjačiti u molitvi časoslova trebaju zajednice kanonika te zajednice redovnika i redovnica. No slavljenje se preporučuje i laičkim društvima i katoličkim obiteljima. Slavljenje časoslova je, naime, obveza cijele Crkve.

Obveza časoslova izdiferencirana je s obzirom na subjekte molitve kao i s obzirom na pojedine časove. Tako su “posvećeni službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, katedralni i kolegijalni kaptoli te redovničke zajednice) na poseban način obvezani redovito slaviti liturgiju časova i to u ime Crkve kao njezini predstavnici. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”, za Službu čitanja (Lekcije ili Matutin )– “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje – “neka im bude na srcu”. Obvezuje li ovakva formulacija za Jutarnju i Večernju pod prijetnjom teškoga grijeha, nije sigurno, no “nedvojbeno je ipak to da potpuno odbacivanje časoslova i krajnja nemarnost u njegovu slavljenju očituje ružan manjak ljubavi prema Kristu i Crkvi”.

Riječ je, dakle, o liturgijskoj molitvi koja je razdijeljena na pojedine časove dana da bi se tako nastavila Kristova molitva i ostvarila njegova zapovijed o neprestanoj molitvi: „Molite, da ne padnete u napast!“ kako reče Gospodin svojim učenicima. Časoslov se uistinu nastavlja od samih početaka Crkve sve do naših dana. Pri tom se, naravno, više ili manje mijenjao njegov oblik i sadržaj kao i sâm naziv. No, u njemu su uvijek bile prisutne trojstvena, eklezijalna i spasenjska dimenzija kao i povezanost s Euharistijom – vrhovnom hvalom (lijep je i hvalevrijedan običaj da se moli uz euharistiju). Stoga su svi vjernici kao udovi Kristova Mističnog tijela (Crkve) pozvani da se uključe u slavljenje, odnosno moljenje časoslova. Svatko, naravno, prema svom mjestu i položaju. Onima pak koji su na poseban način obvezani na njegovo slavljenje, to bi trebala biti posebna čast i “draga dužnost”, a nikako teret koji se može i zanemariti, preskočiti ili odbaciti.

(izvor: bitno.net)